среда, 30. јануар 2019.

Ne znaš


Ti ne znaš
Gde mislima skrećeš
Kada rukom
Skinem povez
Ja ne znam
Kako da te
Zagrlim i usmerim
Ja ne znam
Kako da me opet
Zagrliš i zavoliš

Ti ne znaš
Gde sve vatre
Gore u meni
Kada nikada
Nikada ne ugase
Taj žar
Ja ne znam
Gde da odem
Kada krv zacrveni
I kako da ikada
Ublažim bol
Izlečim kvar

Ti ne znaš
Gde bežiš
Put je ipak
Tamo daleko
Iza snega
Iza suze
Iza stene
Što ljubav mi uze
Uzeću mač
Da razbijem kamen
I kada počnem
Da te volim
Ne želim da
Ikada stanem

Ti ne znaš
Ili se plašiš
Ili je opet
Rat nesigurnosti
U tvojoj glavi
I strah te odvuče
Nevidljivim rukama
Njegovi sledbenici
Su tuga i beg
Su vatra i led
Su kiša i sneg
Oni su igle
U mojim rukama
Nabijene tako
Da gubim svest
I ne, ne vidim se
Ti ne znaš
Ti ne vidiš me
Ti ne vidiš
Lice moje pravo
Koje te miluje
Kaže ti "volim te '
Ja ne znam
Šta mi je noćaš
Neke se senke
Osećaju kao" ništa "
Ah, da
Ja znam taj voz
Ide do zauvek
Ili do nikad

Ti ne znaš
Strukturu ovih reči
Ni značenje ni smisao
Ja sam pisac
Koji noćas ječi
Moli na kolena
Za tebe je diše i
Za tebe je disao
Ti ne znaš
Kada nastane prasak
Gde sve ptice lete
Iza oblaka
Odu u svoje
Skriveno gnezdo
Pukne i srce i telo
I udari talas
I ničeg nema
Osim ovog što
Osećam usebi
I ne čuješ režanje
Pume koja brani
Srcem ono svoje
Ja želim ako mogu
Da zagrlim i zapamtim
Ono ako je još uvek moje
Ako pak nije
Gledaj sa strane
Gledaću očima dole
U prozor tvog voza
Eh daljino kurvo
Ledena tišino
Kajem se što nisam blizu
Sudbino moja
U formi stakla
Nemoj da pukneš
I nastaviš krizu
A to je on
Šum na srcu
Voda u meni
Koja preliva
A to je on
Mislim na tebe
Vatra koja bukti
Koja se ne gasi
Nikada
Ej, prokleto
Skinuću povez
Možda nekada vidiš mene
Oprosti što kosti
Lomim da premostiš
I ugledaš mene
Mene iza scene
Oprosti što ne znaš
I što ne znam šta da činim
Što bih srce odzemlje razbio

Volim te
Oprosti
Izvini
Što bih sebe od zida
Kaznio
I što ječim
Što klecim
Što streptim
Dok iz mene cure
Krvave reči
I ide isti voz
Opet i opet
Mogu li da te poljubim?
I otplešem da zaboravim
Koliko sam proklet
Koliko te sanjam
Sve je to stvarno
Ili je ništa
Ili je nikad
Oh, oh opet ta ružna reč
Ne bih da psujem
I srce trujem
Samo da umrem
Zagrljen
Što pre

понедељак, 14. јануар 2019.

Čamac Za Spas


Prošlost je trn
Sadašnjost krvari
I ubod je bio bolan i crn
Dišem pod vodom
I onda se zaustavim
Prošlost je sablja
Protiv mene su svi ratnici
Gde da bezim sada?
Slab sam kao svi ti jadnici

Mislio sam da je vreme
Potpuno mrtav pojam
Ali opet nekako oživi
Onda kada satovi stanu
Ponekad putevi su krivi
A ti mudro odaberi stranu
I kada ugledam čamac za spas
Pitam se ima li mesta za nas?

Život je široko značenje reči bol
Skupio sam prljav veš i hrabrost
Ne možeš da mi oprostis to
Jedino nas davi i ubija realnost
Ali kako da voliš šta sam postao
Kada ne prihvatas ko sam bio?
Sve se vrati na "proćiće"
Volim te kao stena kamen svoj
I pitam se da li sam još uvek tvoj?

Prošlost je senka iza mene
Krvava bara u koju gazim
Isprska svoj otrov i uđe u vene
Reka koju hiljadu puta prelazim
Ali nekad su reči zmije sa tri glave
Ne umem da premostim taj most
Na kome si povređen, na kome si ranjen
I čujem vrisak u noći na sav glas
I pitam se da li je sve protiv nas?
I pitam se, da li vidiš taj čamac za spas?